Čari Istanbula: smijeh, avantura i burek od sira

Dragi čitatelji,

Nakon duge pauze od pisanja bloga – toliko duge da sam zaboravio lozinku pa sam proveo pola dana resetirajući je – odlučio sam ponovno krenuti! Koje je bolje mjesto za povratak u pisanje nego čarobni Istanbul? Dakle, evo me, spreman da vam prenesem sve svoje (ne)zgode sa prvog dana u ovom fascinantnom gradu. 😊

Buđenje i aerodromske avanture

Dan je započeo u 5:30 sati kad me mama probudila riječima: "Jesi budan?" Naravno, tko bi mogao spavati s tom razinom nervoze? Stigao sam u zračnu luku "Dr. F. Tuđman" taman na vrijeme – barem sam tako mislio. Dok sam tražio šaltere, primijetio sam da se grupica putnika već prijavljuje na let. Ja, još uvijek napola u snu, s torbom koja je izgledala kao da je progutala cijeli ormar, pridružio sam im se. Svi su izgledali jednako pospano, ali i uzbuđeno.

Odlazak na check-in

Let Turkish Airlinesa TK1054 za Istanbul krenuo je u 8:55 sati. Avion je bio udoban, ali svaki put kad bi zatresao, srce mi je preskočilo nekoliko otkucaja. Naravno, svaki zvuk ili pokret aviona uzrokovali su mini paniku – kao da prvi put putujem!

Srce kuca sto na sat

Hvala Turkish airlines :)

Let i dolazak

Sletjeli smo u Istanbul točno u podne, po lokalnom vremenu. Grad nas je dočekao suncem i prometom koji je izgledao kao scena iz kaotične videoigre. Prizor je bio takav da sam se pitao jesam li slučajno sletio usred trke Formule 1.

Na aerodromu nas je dočekao lokalni vodič, tip sa velikim osmijehom i neiscrpnom energijom. Nije gubio vrijeme – čim smo se okupili, odmah je krenuo s pričom o povijesti grada, državi, i o svojoj omiljenoj vrsti kebaba. Prvih nekoliko minuta sam se trudio pratiti, ali ubrzo sam shvatio da moj mozak još nije uhvatio ritam turskog vremena. Vodič je pričao brzinom kojom promet teče, a ja sam samo kimnuo glavom, nadajući se da neću biti ispitan kasnije. Dakle, problem je bio u meni i mojoj koncentraciji.

Pogled na Bospor

Put do hotela od aerodroma trajao je sat vremena, a vožnja autobusom bila je svojevrsna avantura dostojna Disneyjevog filma "Autobusni kaos u Istanbulu".

Kad smo se napokon ukrcali u autobus, bio sam optimističan – sjedalo je bilo udobno, prozori čisti, sve je djelovalo obećavajuće. No, tada je krenulo. Vozač je počeo voziti kao da igra utrku s vremenom, a svaka krivina je bila kao scena iz akcijskog filma. Putnici su se držali za ručke poput profesionalnih gimnastičara, a ja sam se osjećao kao da sam slučajno završio u simulatoru vožnje za vozače kamikaze. Naravno, šalim se. 😊 Vozač je bio odličan, a vožnja ugodna.

Hotelski doživljaj: soba, televizija i turski jezik

Hotel u kojem smo se smjestili bio je prilično dobar, sa sobom srednje veličine koja je bila čista i uredna kao da ju je osobno pregledao agent 007. Međutim, tu je bio jedan mali problem – televizija nije htjela surađivati. Mislio sam da ću provodeći vrijeme uz nju naučiti osnove turskog jezika, ali izgleda da je sudbina odlučila drugačije.

Moja hotelska soba

Pokušao sam sve: pritisnuo sam dugme za uključivanje, mijenjao kanale, čak sam i lupkao po njoj kao da je to bila neka čarobna kutija. No, sve što sam dobio bili su mutni ekrani i nejasni zvukovi koji su više podsjećali na alijenski jezik nego na turski. Na kraju sam shvatio da će moj put učenja turskog jezika morati biti odgođen za neko drugo vrijeme – možda kad se vratim kući i pronađem YouTube kanal s lekcijama.

U svakom slučaju, i bez televizije, bio sam spreman za istraživanje Istanbula i suočavanje s izazovima koji su me čekali u tom čarobnom gradu na raskrižju Europe i Azije.

Popodnevna šetnja: Istiklal Caddesi i burek

Nakon kratkog odmora u hotelu, odlučili smo krenuti prema centru grada. Prvo što smo morali učiniti bilo je prijeći cestu – e, to je bilo pravo adrenalinsko iskustvo! Vozači u Istanbulu očito imaju svoja pravila igre, a pješaci su samo dodatni izazov koji treba svladati s dozom hrabrosti i brzih refleksa.

Konačno smo stigli na Istiklal Cadessi, gdje je vladala prava gužva. Ja sam se osjećao kao mali pingvin u džungli, pokušavajući se provući između mnoštva ljudi. Istiklal Caddesi je ulica koja jednostavno ima sve – od trgovina svjetskih brandova do lokalnih zanatskih radionica, uz svirke uličnih umjetnika i mačke koje su očito vlasnice cijelog grada. Naravno, uspio sam se izgubiti u moru ljudi, ali srećom, miris svježe pečenih kestena uvijek mi je služio kao orijentir.

No, da se vratimo na početak naše pustolovine tog popodneva. Kako smo planirali stići do centra grada, odlučili smo se koristiti metroom. Spustimo se mi u metro stanicu, a ja gledam okolo kao pravi turist – sve je moderno, čisto, i svijetli u svim bojama. Zatim, dolazi kupnja karata. Na automatima za karte sam se osjećao kao da sudjelujem u igri kviza brzine. Pritisak na točne tipke u pravom trenutku bio je ključan, a kad sam konačno dobio kartu, osjećao sam se kao pobjednik koji je osvojio jackpot. Zahvaljujem se vodiču na pomoći. 😊

Istiklal Cadessi

Putovanje metroom bilo je ugodno iskustvo – sjedili smo i promatrali crnilo u tunelu. Bilo je to savršeno prijevozno sredstvo za istraživanje Istanbula, omogućavajući nam da brzo stignemo do živopisnih ulica i trgova koje smo planirali istražiti.

Prošetali smo ulicama uz našeg vodiča koji je bio prava zvijezda među vodičima. Odgovarao je na sva naša pitanja s takvim samopouzdanjem da sam bio uvjeren da može odgovoriti i na pitanja o životu, svemiru i ostalim tajnama. Savjetovao nas je o najboljim mjestima za posjetiti i što izbjegavati. Svaka znamenitost koju smo posjetili u idućim danima dobila je novo svjetlo zahvaljujući njegovim pričama koje su bile zabavnije od sitcoma. Njegova strast prema Istanbulu bila je zarazna, pa smo se osjećali kao da smo dio avanture koja je bila premotana za nas.

No, nakon kolektivne šetnje gradom, došlo je vrijeme za pravu gastro avanturu – burek od sira koji je obećavao nebeski užitak. Kao da smo upali u scenu iz filma gdje se hrana ne samo jede, već se i slavi kao umjetničko djelo. Ovo nije bio običan burek – bio je to komad raja umotan u listove tijesta, koji se topi u ustima. "Jao, ovo je najbolje što sam ikada jeo!".

U slast :)

Povratak u hotel i noćenje

Nakon nekoliko sati istraživanja i upijanja atmosfere, odlučio sam se vratiti u hotel. Povratak u hotel pružio mi je priliku da se opustim i razmislim o svim dojmovima prvog dana.

Nakon napornog dana, krevet je bio pravi spas. Uz zvukove grada koji su dopirali kroz prozor, zaspao sam razmišljajući o svim čudima koje me očekuju u narednim danima. Istanbul je već na prvi pogled ostavio dubok dojam, a ovo je bio samo početak avanture.

O povijesti, znamenitostima i Bosporu u idućem postu. 😊