"Uspjeh nije stvar slučajnosti, već rezultat čovjekova truda" – Vodič kroz Dubai

Zastava Ujedinjenih Arapskih Emirata

Jednog sunčanog ljetnog jutra bez puno razmišljanja odlučio sam da će moja sljedeća destinacija biti Ujedinjeni Arapski Emirati, i to njihova prijestolnica turizma - Dubai. Na to me potakla prijateljica koja mi je tog jutra poslala ponudu turističke agencije "Granturismo", a ja ni sam nisam mogao vjerovati da za tu svotu novaca i još pod tako prihvatljivim uvjetima plaćanja mogu doživjeti jednu tako egzotičnu destinaciju. Kasnije se pokazalo da je moja skepsa bila bezrazložna. Bio sam svjestan činjenice da su veliki problem Emirata ogromne temperature pa sam zato za putovanje odabrao siječanj, mjesec kada se tamošnje temperature kreću oko prihvatljivih 25 stupnjeva, a to je i jedino doba godine kada je boravak na otvorenom ugodan. Inače, dnevne temperature ljeti znaju preći 45 stupnjeva, dok je vlažnost zraka izrazito visoka i iznosi do čak 70 %.

Na ekranu u avionu može se pratiti ruta letenja

Oduvijek mi je velika želja bila otputovati u Aziju, pa su se Emirati nametnuli kao najbolje rješenje. Let iz Zagreba bio je zakazan oko 14:30 sati. Što se vremenske zone tiče, u Emiratima se dodaju dva sata na našu satnicu, tako da dok smo sletjeli, u Dubaiju je već bilo oko 23 sata. Šest satni let je relativno brzo prošao, a što smo se više približavali cilju to je euforija sve više rasla. Tjednima prije putovanja, mnogo sam čitao o gradu koji slovi za grad budućnosti, o njegovim inovacijama i futurističkim neboderima. Već me prvi pogled na blještavilo velebnog grada u pustinji kroz prozor aviona oduševio i ostavio neki čudan, dobar osjećaj.

Pogled iz aviona na blještavilo grada

O povijesti Dubaija znao sam jako malo, znao sam da im je povijest stara oko 600 godina. To je grad koji je nastao usred pustinje Arapskog poluotoka. U prošlosti je to bilo siromašna naseobina lokalnih ribara koji su preživljavali loveći ribu i skupljajući školjke, a otkriće nafte promijenilo je njegov povijesni tijek. Svoju transformaciju od siromašnog ribarskog gradića do svjetski poznatog turističkog odredišta Dubai duguje svom tadašnjem šeiku Ziadu koji je sredstva od nafte pametno ulagao u projekte koji su Dubai učili gradom budućnosti.

Odmah po izlasku iz aviona zapuhnuo me vruć pustinjski zrak, a pustinjski prah lijepio se na moje znojno lice koje je još uvijek bio priviknuo na zagrebačke temperaturne minuse pa mu je trebalo još malo vremena da prebrodi temperaturni šok. Tada mi je postalo jasno zašto se ovdje nose marame. Možete samo zamisliti koliko je aerodrom dug i širok, s obzirom na to da nam je do prve kontrole trebalo gotovo 40 minuta vožnje autobusom. Danas Dubai ima jednu od najmodernijih zračnih luka s godišnjim kapacitetom od 75 milijuna putnika. No Emiraćanima je i ovo čudo od aerodroma postalo premalo, pretijesno, pa pored Dubaija niče nova zračna luka koja će do 2020. postati najveća na svijetu. Nedavno sam pročitao da je Emirates odlučio uvesti najkraći svjetski let i to najvećeg svjetskog komercijalnog zrakoplova – katnog Airbusa A380. Riječ je o ruti između Dubaja i Muscata u Omanu, čija udaljenost iznosi tek 340 km i let traje tek nešto više od sat vremena. A zašto baš katni avion za tako kratku udaljenost? - Zato jer Emiraćani nemaju manjeg. Kod njih je sve najveće, najskuplje i najblještavije.

Šeik Deni

Na kontrolnoj točki dočekao nas je nezainteresirani Emiraćanin odjeven u njihovu tradicionalnu bijelu haljinu ispod čijeg rukava se bljeskao zlatni Rolex dok mi je pečatirao putovnicu. Carinik sa zlatnim Rolexom?! Isprva me taj prizor malo začudio, a onda mi je sinulo da je to očito normalna stvar u jednoj od najbogatijih zemalja svijeta. Pokupio sam kofer i uputio se prema autobusu koji nas je odvezao do hotela. Putem su me fascinirale moderne građevine koje navodno niču kao gljive nakon kiše. Pročitao sam da grad ruši sve svjetske rekorde u gradnji i arhitekturi, što ne čudi jer se navodno, trenutno u gradu nalazi 30% svih dizalica na svijetu, gradi se 24 sata dnevno, a rok za podizanje jednog kata nebodera je rekordnih dva i pol dana. Skidam im kapu.

Pred hotelom dočekali su nas portiri - Indijci. Bili su nasmiješeni, ljubazni i vrlo uslužni te ih odlikuje doza ljubaznosti na koju mi Europljani nismo navikli. Otvarali su nam vrata i nosili kofere, a zauzvrat naravno očekivali koji dolar ili euro. Da se osvježimo, na samom ulasku u hotel ponudili su nam razne sokove koje smo brzo i slasno popili. Odmah sam primijetio da su svi radnici hotela iz drugih azijskih zemalja kao što su Indija, Bangladeš, Pakistan, Filipini..., dok su samo rukovodeća mjesta i mjesta u državnim institucijama rezervirana za Emiraćane.

Umoran od puta, brže bolje sam se smjestio u sobu i zaspao.

Veličanstveni neboderi

Drugog dana, prije razgleda grada sa lokalnom vodičkom, otišao sam na doručak u hotelski restoran. Na prvi pogled oduševio me veliki zbor jela. No, samo na prvi pogled. Falafel, humus, jelo s janjetinom, jelo s piletinom, razni namazi, sirevi, salame, voće .... no hrana sa švedskog sola nije me oduševila. Primijetio sam da jaja pripremaju na okruglom vrućem tanjuru koji nalikuje na kamen, primijetio sam raznovrsne žitarice razbacane po stolu ...

Zbog klime koja ondje prevladava, njihova tradicionalna kuhinja obiluje mesom, žitaricama i mliječnim proizvodima. Korijender, začin koji se ovdje obilato koristi, nezaobilazan je sastojak svakog jela. Od mesa, najčešće koriste piletinu, dok su glavni začini, uz već spomenuti korijander, šafran i kurkuma. Doručak je bio obilan, ali okusi raznih začina nisu mi sjeli. Pojeo sam njihov tradicionalni kruh (tankog ovalnog oblika), koji se najčešće servira sa sirom, sirupom od datulja i jajima, ali ja sam ga ipak pojeo s Nutellom, arapskom verzijom, i napola praznog stomaka krenuo u istraživanje grada. Dubaju nikada neću oprostiti dodavanje korijandera u svako, ali baš svako jelo.

Neboderi Dubaja

Na recepciji hotela dočekala nas je vesela vodička, Hercegovka koja živi i radi u Dubaju. Ispričala nam je mnogo zanimljivih stvari vezano za život u gradu. UAE čine sedam emirata (nešto slično kao republike). Svaki emirat ima svog emira i svoje zakone. Tako neki zakon koji vrijedi u Dubaju, ne vrijedi u nekom drugom emiratu ili obrnuto. Abu Dhabi je najveći i glavni grad UAE, dok je Dubai drugi po veličini Emirat. Vodička je istaknula kako je ovdje sve s prefiksom NAJ. Štogod da se gradi mora biti najveće, najluksuznije, najviše, najbolje, najskuplje ... Dubai mora biti bolji, veći, viši od svega ostalog na svijetu. Okrenut je turizmu i to je razlog zašto se u njemu grade sve najveće i najbolje stvari. Veliki prihodi od eksploatacije nafte uzrok su brzorastućoj ekonomiji grada. Iako je grad nastao na proizvodnji nafte, ona sada sudjeluje sa samo četiri posto u ukupnom nacionalnom dohotku.

Dubai je jedan od rijetkih gradova u kojem je autohtono stanovništvo u manjini. Većina stanovništva dolazi iz Pakistana, Indije, Šri Lanke i Filipina. Svi su oni ovdje tek gostujući radnici koje je zarada, koja i zapravo nije tako velika, ali opet puno veća od one koju mogu  zaradit kod kuće, natjerala da se odluče na rad u Emiratima te uzdržavaju svoje obitelji šaljući im svoju zaradu. Taj sloj radnika skriva priče koje se uvelike razlikuju od gradskog blještavila i bogatstva Emiraćana. To su priče na kojima počiva velik dio slave Emirata, a za koje postoji pravilo da ih nije zgodno prenositi turistima. U gradu iz snova poželjne su samo priče o njegovom sjaju i veličini.

U Emiratima vrijede posebna pravila za žene. Tako nam vodička spominje da žene rijetko kada voze auto. Također, za žene namijenjeni su ružičasti taksiji koje voze isključivo žene i na taj način imaju veću slobodu kretanja, jer one ne smiju biti same u istoj prostoriji u kojoj je i jedan muškarac, ako taj nije njihov suprug ili član obitelji.  

Prolazeći gradom, na svakom koraku, primjećujem na zgradama velike radove. U Dubaju se radi 24 sata na dan, dizalice su sveprisutne, buka s gradilišta odzvanja i u noćnim satovima. Emiraćani su napravili pravo betonsko čudo usred pustinje. Svjesni su da se zalihe crnog zlata bliže kraju pa su Emiraćani mudro i na vrijeme odlučili investirati u turizam, poslovne prostore i građevinu. Nafta danas čini tek šest posto BDP-a, dok je udio turizma oko 15 posto, no iz godine u godinu raste. Do 2018. porez se nije plaćao, danas on iznosi pet posto, dok osnovni prehrambeni proizvodi, zdravstvo i obrazovanje ne oporezuju se. Litra goriva je oko tri kune.

Burj Al Arab

Nakratko smo se zaustavili pored poznatog hotela Burj Al Arab, jedinog hotela sa sedam zvjezdica na svijetu. Napravljen je u obliku jedra na ribarskom brodiću, a viši je od Eiffelovog tornja. Hotel posjeduje flotu od osam Rolls Royce-a kako bi goste vozili od i k zračnoj luci. Odradio sam nekoliko selfija i divio se veličanstvenom hotelu. Već se vidim kako se budim u tom hotelu, i nose mi doručak u sobu s pogledom koji puca na grad. Da bi moj san bio potpun, zamislio sam da u hotelskoj kuhinji Burj Al Araba nema korijendera.

U Dubaiju svakako valja posjetiti tržnicu Deira (Souk Deira). Radi se o labirintu uskih ulica s trgovinama i izlozima punom svile i tkanine, raznim začinima poput cimeta, papra, korijendera ... Ušao sam u jednu takvu trgovinicu u kojoj su mi Pakistanaci počeli nuditi svoje proizvode. Osjećao sam se kao da sam na polju okružen raznim začinima, neodoljivim mirisima koji se lako uvuku pod kožu. Tu sam kupio vrećicu čaja, ne znam po kojoj cijeni, no sjećam se da je bilo izrazito skupo. No kvaliteta tog čaja je svakako opravdala cijenu pa bih svim čajoljupcima preporučio kupnju čaja jer je taj bio najbolji čaj kojeg sam ikada pio. Zakleo sam se da ću slijedećeg puta sav višak novaca potrošiti na čaj. Cjenkanje je naravno neizbježno. Mi Europljani nismo navikli na cjenkanje, no to je njima tradicija. Ako se ne cjenkate vrlo vjerojatno će se naljutiti. Preporučam da ovdje obavite svu moguću kupovinu suvenira - magneti, začini, majice, torbice, sve se prodaje, i za sve možete odrediti cijenu! Prodaju i datulje, koje nikako ne volim. Više o mojoj "ljubavi" prema datuljama u slijedećem postu.

Pustinjski ornamenti

Tržnica Deira

Primijetio sam da na tržnici nema domaćih ljudi. Svi prodavači su stranci. O tome nam je i vodička pričala. Kaže nam da čak 89 posto stanovništva čine stranci. Prave Emiraćane turisti neće sresti, osim u dolasku u zračnu luku pri prelasku carinske kontrole i u trgovačkim centrima gdje sa svojim suprugama pohode dizajnerske trgovine. Emiraćani rade birokratske poslove, dok teže fizičke poslove radi jeftina uvozna radna snaga. Njihove mjesečne plaće iznose oko 300 dolara. Bolji poslovi rezervirani su za zapadnjake, a tvrtke za koje rade plaćaju im stan i režije. Što se školovanja tiče, stranci u Dubaju pohađaju privatne škole jer su one javne namijenjene isključivo Emiraćanima. Stranci ne mogu biti vlasnici nekretnina iako ih mogu uzimati u zakup na 99 godina. Iako je arapski službeni jezik, zbog velikog broja stranaca govori se engleski.

Odijevanje u Dubaju je sasvim drugačije nego igdje drugdje na Zapadu. Muškarci nose "kanduru", dugu bijelu haljinu i "ghutru", maramu od pamučnog materijala koja se veže s "igal" crnim konopcem od vune u obliku dva prstena. Žene nose "abayu" dugu crnu haljinu s dugim rukavima, kosa im je pokrivena s "shaylom" crnim tankim šalom koji se mota oko glave i vrata, a ponekad pokriva im cijelo lice. No, zahvaljujući zapadnjačkom utjecaju, Dubai se poprilično odmakao od tradicije i šerijatskih zakona. Emiraćanin može imati maksimalno četiri žene, no Emiraćanka se ne može udati za stranca bez dozvole šeika, a njezin izabranik prije svadbe mora prijeći na islam. Postoji kodeks ponašanja u javnosti, no ako Emiraćanin vidi da netko nije primjereno odjeven, može pozvati policiju te naplatiti mu kaznu. Policajce na ulici ili u šoping centrima gotovo pa i nismo vidjeli. Kriminala gotovo i nema jer su kazne oštre, a strancima prijeti deportacija. Ovdje se ostavlja upaljen auto s ključem i odlazi u kupovinu bez ikakvog straha da će ga netko ukrast. Ostao sam iznenađen kada sam vidio muškarca kako ostavlja svoj auto upaljen, dok je on "skočio" po namirnice u trgovinu. Zamislite da ostavite auto upaljen u Parizu, Rimu ...

Nakon toga došetali smo do Gold Souk Deira, najveće tržnice zlata na svijetu. Na prvu, djelovalo mi je kao ulica jeftine bižuterije, ali ne, u izlozima se zaista nalazi čisto zlato. Vodička nam je objasnila da tamošnje vlasti pažljivo provjeravaju kvalitetu kako bi osigurali autentičnost kupnje. Zanimljivo ne?

Ulaz u tržnicu zlata - Gold Souk Deira

Nakon kupnje zlata, ukrcali smo se na tradicionalne lađice (abrama) koje služe kao vodeni taksiji i uputili se preko druge tržnice, "male Indije" odakle se u prošlosti grad počeo razvijati. Vožnju bi usporedio sa vožnjom neretvanskim lađama. Toplo preporučujem! Ovdje smo posjetili najstariju postojeću građevinu, 200 godina staru tvrđavu Al Fahidi koja je zapravo pretvorena u muzej. Na ulazu nalaze se dva topa koji simbolički čuvaju gradska vrata utvrde, ukrašen zastavom Dubaja i UAE. Muzej upoznaje posjetitelje s nekadašnjim načinom života ruralnog i urbanog Dubaja. Već na ulazu bila je velika gužva tako da se sporo hodalo u redu. U središtu tvrđave, na otvorenom, nalazi se prostrano dvorište koje se koristi za prikazivanje modela lokalnih čamaca i kuća od bambusa sa njihovim tradicionalnim namještajem. Oko utvrde vodi put do galerije koji prikazuje opće značajke ovoga kraja. Posebno me se dojmila galerija u kojoj se prikazuje život u emiratu prije pojave nafte.

Tradicionalne lađice

S obzirom na visoke temperature i visok postotak vlage, najveći dio vremena ljudi provode u zatvorenom, pa ne čudi da su šoping centri neprestano krcati. O centrima i o doživljajima sa najviše zgrade na svijetu, Burj Khalife čitajte u slijedećem postu.

Ulaz u tvrđavu Al Fahidi

Tvrđava Al Fahidi

Unutrašnjost tvrđave

Tradicionalna kuća od bambusa

Začini

Razno mirisno voće 

Marame

Jastuci

Evo kako izgleda tržnica

Moja malenkost